I opet jesen.
Opet tutnje
beskrajne kiše
po Nikšiću,
i opet stare
crne slutnje,
i opet
– sam si,
Nikoliću.
I opet neka
pisma duga,
očajna pisma
– bez adrese,
a nigdje drage,
nigdje druga,
samo ta jesen.
Opet jesen.
A šta ako
prosviram
taj metak
kroz ovo čelo
neveselo,
a onda počne
sve
ispočetka:
život,
stradanja,
pa opet
– čelo.
A šta ako
nema zaborava,
ako je to
samo
vječna igra kruga?
A šta ako
tamo
ispod trava
boli ova
ista
ljudska tuga?
