16.7 C
Novi Sad
09.10.2024.
NaslovnaKulturaKnjiževnostSergej Dovlatov: Kofer

Sergej Dovlatov: Kofer

Kuja iz Ureda za vize rekla je: „Svaki emigrant ima pravo na tri kofera. Takva je norma. To su posebni propisi ministarstva.“ Nije imalo smisla proturječiti.

Ali ipak sam morao: „Samo tri kofera?! Što bih trebao sa stvarima?“ „Na primjer?“ „Na primjer, sa svojom zbirkom trkaćih auta?“ „Prodajte je“, odsutno odgovori službenica.

Zatim doda, lagano se namrštivši: „Ako nečim niste zadovoljni, podnesite žalbu.“

„Zadovoljan sam.“ Nakon zatvora bio sam svime zadovoljan. „Pa onda se i ponašajte tako.“

Za tjedan dana već sam pakirao stvari. Ispostavilo se da mi je bio dovoljan jedan jedini kofer. Gotovo sam zaplakao od muke. Pa imao sam trideset i šest godina.

Od toga sam osamnaest godina radio. Zaradio bih pa kupio nešto. Mislio sam da imam nekakvu imovinu. A na kraju – jedan kofer.

I to prilično skromnih dimenzija. Ispada da sam siromah? Kako je do toga došlo? Knjige?

Imao sam uglavnom zabranjene knjige. One nisu prolazile kroz carinu. Morao sam ih podijeliti poznanicima zajedno s takozvanim arhivom.

Rukopisi? Odavno sam ih poslao na Zapad tajnim putovima.

Namještaj? Pisaći stol odvezao sam u antikvarijat. Stolice je uzeo Čegin, umjetnik koji je dotad sjedio na gajbama. Ostatak sam bacio.

Tako sam otputovao samo s jednim koferom.

Bio je drven, postavljen tkaninom, s rubovima od nikla. Lokot nije radio. Morao sam ga vezati štrikom za veš.

Jednom sam ga nosio u pionirski kamp. Na vrhu je tintom bilo napisano: „Mlađa grupa. Serjoža Dovlatov.“ Pored je netko drugarski urezao: „govnar“.

Tkanina je bila poderana na par mjesta. Iznutra su bile polijepljene fotografije.

Rocky Marciano, Armstrong, JJosif Brodski, Lollobrigida u prozirnoj odjeći. Carinik je pokušao noktima odlijepiti Lollobrigidu. Na kraju ju je samo poderao. A Brodskog nije dirao.

Pitao je samo – tko je to? Odgovorio sam da je dalji rođak… Šesnaestog svibnja stigao sam u Italiju. Odsjeo sam u Rimu, u hotelu „Dina“. Kofer sam gurnuo pod krevet.

Ubrzo sam dobio neke honorare iz ruskih časopisa. Nabavio sam plave sandale, hlače od flanela i četiri dugačke košulje. Kofer nisam ni otvorio.

Poslije tri mjeseca prebacio sam se u Sjedinjene Države. U New York. Prvo sam živio u hotelu „Rio“. Zatim kod prijatelja u Flushingu.

Na kraju sam unajmio stan u pristojnijoj četvrti. Kofer sam spremio duboko u ormar. Nisam čak ni odvezao štrik za veš. Prošle su četiri godine.

Obitelj je ponovno bila na okupu. Naša kći bila je prava mala Amerikanka. Rodio se i sin. Porastao je i postao nestašan.

Jednom je moja žena izgubila strpljenje i povikala: „Idi istog trena u ormar!“ Proveo je tri minute u ormaru. Potom sam ga pustio van i upitao: „Jesi li se bojao? Plakao si?“ A on će: „Ne. Sjedio sam na koferu.“

Izvukao sam kofer i otvorio ga. Na vrhu je ležalo odijelo s dva reda dugmadi. Da se nađe za intervjue, simpozije, predavanja, svečana primanja.

Čini mi se da bi poslužilo i za primanje Nobelove nagrade. Dalje – košulja od popelina i cipele zamotane u papir.

Ispod je bila jakna s umjetnim krznom. Slijeva zimska kapa od umjetnog krzna tuljana. Tri para finskih sintetičkih čarapa. Vozačke rukavice. I na kraju kožni oficirski remen.

Na dnu kofera ležala je stranica „Pravde“ iz svibnja osamdesete. Na naslovnici je pisalo: „Živio socijalizam!“ U sredini je bio portret Karla Marxa.

Kad sam bio školarac, običavao sam crtati vođe proletarijata. Posebno Marxa. Malo razmažeš mrlju tinte i već sliči…

Pogledao sam prazan kofer. Na dnu je bio Karl Marx. Na vrhu Brodski. A između njih beznadan, neprocjenjiv, jedini život. Zatvorio sam kofer.

Unutra su se prevrtale kuglice naftalina. Šarena hrpica stvari ležala je na kuhinjskom stolu. To je bilo sve što sam skupio u trideset i šest godina života u domovini.

Pomislio sam – zar je to sve? Da, to je sve. I tada su, kako se kaže, navrla sjećanja.

Mora da su se krila u ovim prnjama pa su se sada probila van. Sjećanja koja bih mogao nazvati „Od Marxa do Brodskog“. Ili recimo – „Što sam sve skupio“. Ili jednostavno – „Kofer“…

I eto, kao uvijek, predgovor se otegnuo.

Preveo Petar Karavlah

Iz časopisa Sic : časopis za književnost, kulturu i književno prevođenje, No.5 Prosinac 2012.

Izvor: Hiperboreja

Povezani tekstovi

POSTAVI KOMENTAR

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, unesite Vaše ime
Captcha verification failed!
CAPTCHA korisnički rezultat nije uspeo.Molimo Vas da nas kontaktirate!

Pratite nas

416FanovaLajkuj
471PratilacaZaprati
275PratilacaZaprati

Poslednje objavljeno